Rudeš – Zagreb

Dragi primatelji korizmenog duhovnog štiva!

Dragi primatelji korizmenog duhovnog štiva!

Završili smo naš zajednički korizmeni hod kojemu sam želio dati nešto svoje a u isto vrijeme nešto zajedničko. To je ujedno i bila moja korizmena odluka: svaki dan imati osobnu lectio divina – čitanje, razmatranje liturgijskih čitanja za svaki dan kroz Korizmu i to podijeliti s vama kroz moj komentar, molitvu i prijedlog za odluku ili razmišljanje.

Ne znam koliko sam u tome uspio. No osobno sam imamo veliko zadovoljstvo i radost da to podijelim s vama. Meni je to puno pomoglo i značilo. Kroz ovu podjelu želio sam da bar u nekom trenutku dana shvatite da je netko na vas mislio i na ovaj način uključujući i molitvu za vas na taj dan.

Sami komentari ili prijedlozi za odluke i razmišljanja nisu najvažniji. Oni su bili i ostaju samo poticaj. Već sam to i napomenuo na početku da se nitko ne treba osjećati loše ili krivicu zato što prijedloge i odluke nije mogao ostvariti. U zdravoj kršćanskoj duhovnosti dopustivo je i normalno da ne možemo sve dostići. Dapače, svijest o vlastitoj ograničenoj mogućnosti duhovnoga hoda ima i treba imati i odgojni učinak u nama. To nam doziva u svijest da se ne oslanjamo samo na vlastitu sposobnost i snagu, nego da je i naš duhovni život prostor u kojem oslanjanje na Božju blizinu  i njegovo prihvaćanje naše nedostatnosti postaje oslobađajuće za daljnji hod. U konačnosti, mislim da, Bog ne gleda (mjeri) koliko nismo uspjeli, nego koliko nam je stalo do našeg dobra (spasenja) i koliko ga tražimo, a ne koliko nismo uspjeli. U suprotnom nužno pristajemo u trgovačko-naplatnički (tarifni) odnos s Bogom iz kojeg je teško razumjeti da nas bog voli u našoj najogoljenijoj stvarnosti, tj. i zbog toga što smo i grešni. „O sretna li grijeha“! (Augustin).

Događa nam se da kada  govorimo o Bogu, govorimo velikim, nerazumljivim riječima, nastojeći sakriti svoje malo i obično ljudsko iskustvo poziva i blizine Božje. Naš odgoj kao i naš mentalitet dovode nas do zaključka da Boga moramo grčevito tražiti svojim naporima, molitvama, razmatranjima, žrtvama. Zaboravljamo pri tom da se nijedan čovjek nije uspeo k Bogu, nego se je Bog prignuo svakom čovjeku. Zaboravljamo da nismo mi oni  koji su u stanju ni tražiti ni naći Boga, nego je Bog onaj koji se iz ljubavi sam utkao u našu ljudsku povijest i postao nam suputnikom i supatnikom. I taj dolazak Njegov k nama ne bijaše na gromoglasan način oluje i vihora, nego na najobičniji ljudski način, tako običan da su ga ljudi previdjeli iako su ga očekivali, ne vjerujući da se Bog može poslužiti nečim tako običnim i ljudskim. Ne priznajući da Bog može biti i da jest malen s nama malenima, mi ne samo da sami sebi otežavamo boravak u blizini Božjoj, nego i drugima zatvaramo pogled na Njega.

Često očekujemo susret s Bogom u duhovnim vježbama, molitvama, misama, a Bog ulazi u naše živote na sasvim druga vrata. On zapravo uopće ne ulazi ili izlazi, nego je stalno tu prisutan. Bez obzira na svu našu običnost, pa i grešnost. Ustvari, baš zbog te običnosti i grešnosti.

Kršćanstvo općenito danas dozrelo do tog stupnja da glasno smijemo izreći da nam nije dovoljan Bog Tabora, čudesa, izvanrednoga, nego da nam treba Bog prisutnosti u svakodnevnim koracima, trajno življenje pouzdanja da nas Bog u najogoljenijoj našoj običnosti voli. Ili još više: treba nam znati da ne moramo ništa napraviti da bi nas Bog volio. Treba nam znati da nas Bog voli i iz svoje šutnje i iz našeg grijeha.

Nužno je osvrnuti se na Isusovo razumijevanje čovjeka, na ono što je Isus držao da čini čovjekov identitet. Riječ je naravno o shvaćanju čovjeka unutar vjere, dakle o vjerničkom identitetu.  Valja stalno imati na umu da Isusova antropologija nije nikakav znanstveni sustav, niti skup dobro obrađenih tvrdnji, nego dinamična, životna zbilja koja se iščitava iz Isusovih susretanja s ljudima.  Iz tih susreta otkrit ćemo glavne sastavnice Isusovog razumijevanja čovjeka, osnovne niti Isusove antropologije. uz krivovjerne i malovjerne (farizeje i saduceje i zelote, i Isusove učenike) velika skupina Isusovih sugovornika bili su grešnici, bilo da su se sami takvima smatrali ili da su ih grešnima držali drugi.

Isus nije jurio za ljudima tražeći da se skupljaju u sinagogu ili hram. Svoje je poslanje vezao za Očevo kraljevstvo i za svoju osobu. Govorio je kako nije došao onima koji su zdravi i pravedni, dakle ne onima koji su samodostatni, kojima ne treba nitko, nego je došao grešnima, bolesnima, siromašnima, isključenima, izgubljenima, opsjednutima vlastitim zlom, neizlječivima za ljude, potrebitima ljubavi, patnicima u najširem smislu. One ljude koji se smatraju grešnicima, ne u nekim apstraktnim tvrdnjama, nego koji u svome svakodnevlju osjećaju vlastitu manjkavost, svoje zlo i grijeh prema Bogu i bližnjima , ili čak kada nisu ništa krivi za zlo što ih je snašlo, a toliko žele nešto bolje, ljudskije, te ljude Isus ozdravlja, pomaže im da se izvuku iz svoje smrtonosne situacije, oslobađa ih.

Površnim  promatranjem Isusovih susreta s ljudima grešnicima može se činiti da je Isus svoje viđenje čovjeka temeljio na čovjekovu zlu i grijehu, kukanju i nesreći, što određena kršćanska moralizatorska shvaćanja zastupaju i propovijedaju. No Isus je, za razliku od mnogih religioznih vođa, a i od svoga preteče, bio veliki ljubitelj ljudske radosti, ljudskih susreta i gozba. Svugdje gdje su ga ljudi pozivali, odnosno gdje su se nalazili ljudi u svojim veseljima i nevoljama, osim u kovačnice zla i ljudskoga koristoljublja, Isus je išao.

Bog se očito čudnovato služi situacijama, osobama, činjenicama događajima da bi susreo čovjeka i pokazao mu svoj projekt ljubavi.

I dok ovih dana u ovom vazmenom trodnevlju razmatramo Isusovu muku, smrt i uskrsnuće nek u nama bude temeljni stav a to je zahvalnost Bogu za sve što učini za nas. Bolje ćemo razumjeti smisao njegove muke i trpljenja ako se zagledamo u mjeru ljubavi koja nas je otkupila.

SVIMA VAMA ŽELIM SRETAN USKRS!

 don Drago Š.

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes