Rudeš – Zagreb

Krunica

Krunica



Listopadske pobožnosti




Mjesec listopad je, uz svibanj, poznat kao marijanski mjesec pa se tako i pobožnosti nazivaju svibanjskim, odnosno listopadskim pobožnostima. Ove pobožnosti podrazumijevaju moljenje krunice ili ružarija, te Gospinih litanija.

Mjesec listopad u 18 . je stoljeću postao marijanskim mjesecom, što je povezano s uspostavom Blagdana krunice, nakon pobjede pripisane Gospi, Koja je, upravo po molitvi krunice, zazvana u pomoć. Taj Blagdan, na koji se pripravljalo kroz prethodećih 15 subota, proširen je na čitav listopad molitvom krunice. To su posebno promicali dominikanci, najprije u Španjolskoj i Francuskoj, a zatim se proširilo po čitavu katoličkom svijetu, čemu su doprinijela i lurdska ukazanja. Papa Leon XIII. naredio je 1883. da se svakoga dana moli krunica s litanijama i euharistijskim blagoslovom u javnim crkvama.

Molitva krunice je „evanđeoska molitva“(Pavao VI.) koja nam ukratko predstavlja glavna otajstva kršćanske vjere i u njih nas prenosi. Tako, moleći krunicu umom i srcem, hodočastimo u Nazaret, Betlehem, Jeruzalem, na Jordan, u Kanu, na Tabor,… Zaustavljamo se na mjestima navještenja, pohođenja, rođenja, prikazanja i našašća u Hramu, krštenja, svadbe, preobraženja, posljednje večere, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Isusova, silaska Duha Svetoga…

Koliko god bila marijanska, krunica je još više kristološka molitva: u njezinu središtu je Isus i njegovo spasenjsko djelo s kojim je najtješnje povezana Blažena Djevica Marija. Spasitelj preko Nje i ulazi u ljudsku povijest. Kroz muku i smrt na križu dolazi do uskrsnuća i proslave.

Moliti krunicu znači razmatrati ta otajstva i time uranjati u povijest ljudskog spasenja poput Majke Gospodinove.

Krunica ima svoje početke u redovničkim zajednicama. Po uzoru na 150 psalama, od kojih je satkan Časoslov, redovnici i pobožniji puk počeli su krajem 10.stoljeća, tijekom dana, moliti 150 Očenaša. Tako je, po uzoru na biblijski pslatir, nastao Psaltir Očenaša, podijeljen u tri pedesetice.

U 12.stoljeću širi se slična praksa moljenja 150 Zdravomarija pa nastaje Psaltir Zdravomarija, također razdijeljen u tri pedesetice. Prihvaćaju ga dominikanci i šire preko marijanskih bratovština.

Litanijskom ponavljanju Zdravomarija dodaje se s vremenom i razmatranje evanđeoskih otajstava ili spominjanje Marijinih zasluga i kreposti. Dominikancu Jakovu Sprengeru (+1496.) pripisuju podjelu na otajstva. Njegov redovnički brat, Alan de la Roche (+1478.) predlaže da se moli u tri dijela po pet otajstava s razmatranjima, za koja kaže da su ”duša krunice”, pa ga drže utemeljiteljem današnje krunice. I sam dominikanac, papa Pio V. tumači i potvrđuje 1569. godine takav oblik krunice, očuvan sve do naših dana. Njezino moljenje posebno se proširilo nakon pobjede kraj Lepanta 1571. Pavao VI. pružio je 1974. godine detaljnije usmjerenje za moljenje krunice i podsjetio na njezine temeljne sastojnice. Ne želeći narušavati već uhodani oblik krunice, Ivan Pavao II. predložio je 2002. godine, apostolskim pismom Krunica Djevice Marije, novi niz otajstava – otajstva svjetla.

Gospine litanije (grč. litaneia, a znači prošnja, slijed molitava) izmjenična je prosna zagovorna molitva od niza zaziva i odgovora, a postale su gotovo nerazdvojiv dodatak krunici. Proizišle su iz bogoslužja. Razvile su se iz Litanija Svih svetih, u kojima stoji i poseban zaziv Gospi, a po uzoru na zazive Kristu. Njihov se broj s vremenom množi. Zazivi su uzeti iz svetopisamskih tekstova, iz marijanskoga propovjedničkog materijala i sve brojnijih molitava upravljenih Gospi. Zasebne Gospine litanije susrećemo sredinom 12. stoljeća. Od tada pa do 16. stoljeća rabljeni su mnogi obrasci, često međusobno veoma različiti. Odgovarali su uljudbi, duhovnim i materijalnim potrebama mjesta i vremena u kojima su sastavljeni.

Iako nisu nastale u Loretu, krajem 16. stoljeća molile su se u loretskom Gospinu svetištu, iz njega su se proširile po cijeloj Crkvi i po njemu su prozvane Lauretanskima (lat. Lauretum, što prevodimo s Loreto). Sv. Petar Kanizije (+1597.) ondje ih je čuo, zapisao i objavio u svom molitveniku te time doprinio njihovu širenju. Izvorni im je oblik pročišćen, neki su dijelovi izostavljeni, a neki preuređeni i usklađeni pa su u uporabi i danas. Klement VIII. odredio je 1601. da se u cijeloj Zapadnoj Crkvi mole u javnim pobožnostima. Time su ostali obrasci zapušteni i zaboravljeni. Lauretanske litanije ušle su 1874. godine u Rimski obrednik, što znači da su se češće koristile. S vremenom su obogaćivane novim zazivima pa danas imaju 51 zaziv, a završavaju prošnjom Jaganjče Božji sa zazivom i molitvom.

Litanijski zazivi Marijini su nazivi i naslovi koji vjerničkom umu i srcu sve više otkrivaju njezinu osobu i dostojanstvo te pozivaju i potiču na razmatranje i meditativnu molitvu. Žele pomoći u promatranju Marijina lika i njezina udjela u otajstvu i povijesti ljudskoga spasenja, a tako i u što uspješnijem njezinu nasljedovanju.
Godine 1981. objavljene su i Litanije za obred krunjenja lika Bl. Djevice Marije, koje u nekim prigodama mogu zamijeniti Lauretanske.

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes