Rudeš – Zagreb

Meditacije o smrti – uz priče

Meditacije o smrti – uz priče

U mjesecu smo studenom koji je posvećen našim pokojnima. Više, no obično, razmišljamo o onima koji su s nama živjeli i dijelili ovozemaljski život. Njih ne zaboravljamo niti ih želimo „prekrižiti“, jer su ipak s nama živjeli. Zato ovih dana i tijekom mjeseca studenog posjećujemo njihove grobove koje kitimo cvijećem, palimo svijeće, izmolimo molitvu Oče naš i Pokoj vječni daruj im Gospodine. Time iskazujemo dužno poštovanje prema svima njima koji su nas ostavili, a jednog dana ćemo ih i mi zamijeniti i doći na njihovo mjesto. Dok tijela naših pokojnika leže u grobovima, ne možemo smetnuti s uma da bi to bio njihov potpuni kraj, jer su kroz život činili ona djela koja se ne zaboravljaju niti odlaze u grob, a bila su za dobro bližnjih i za dobro samih sebe. Konačno, Bog je život koji je svima nama podario zemaljski život preko roditelja. Pošto je Bog vječan i vječno živi, a mi smo stvoreni na njegovu sliku, stoga i mi posjedujemo takve klice života. Zato u grob odlazi samo tijelo, a duša ostaje za vječnost, s time da će jednog dana na posljednjem sudu biti preobraženo naše tijelo i duša koja će preuzeti zajedništvo s njime. Stoga ovih dana razmišljamo o preseljenju naših pokojnika u vječnost i samoj smrti koja je njima, a i nama će jednoga dana, omogućiti prijelaz u vječnost i vječno zajedništvo s Bogom, našim Stvoriteljem, vječno živim. U svezi s tim donosimo tri kratke priče koje nam mogu pomoći u meditaciji o našoj sestrici smrti koja će nas sve jednom „zagrliti“ i omogućiti preseljenje iz zemaljskog svijeta u nebeski.

KOLIKO NAS DIJELI OD SMRTI?

Mudrac se ukrcao na lađu da prijeđe na drugu stranu mora. Kad su bili nasred mora, nastade veliko nevrijeme. Valovi bijahu tako visoki da su lađu bacali amo-tamo kao da je orahova ljudska. Putnici se veoma uplašiše: jedni su molili, drugi vikali, treći su bacali u more sve što su imali. Jedino je mudrac spokojno sjedio. Kad je nevrijeme stalo i ljudi malo-pomalo došli k sebi, netko upita mudraca: „Kako to da se ti nisi uplašio? Zar nisi vidio da nas je od smrti dijelila tek slaba drvena pregrada?“ „Naravno, ali u životu sam već iskusio da me je od smrti dijelilo još i manje“.

Koliko nas dijeli od smrti? Zar su život i smrt tako blizu jedno drugome?

MOST

Neki seljak je sa svojim sinčićem putovao u susjedno selo na godišnji sajam. Put je vodio preko klimavog drvenog mostića. Ispod njega tekla je nabujala rijeka. Dječak se uplaši i reče: „Misliš li da će most izdržati?“ „Držat ću te za ruku, sine“, reče otac. Dječak stavi svoju ručicu u očevu ruku. Držeći se za oca, oprezno je prešao na drugu stranu. Predvečer su se vraćali istim putem. Dječak se sjeti rijeke i upita: „Kako ćemo prijeći preko mosta? Bojim se.“ Otac uze dječaka u naručje i reče: „U mojim ćeš rukama biti na sigurnom“. Na putu do kuće dječak je zaspao u očevu naručju. Sljedeće jutro probudio se živ i zdrav u svome krevetiću. Kroz prozor su dopirale sunčeve zrake, nije ni osjetio kako je prešao preko klimavog mosta i nabujale rijeke. Upravo takva je smrt.

PRAZNA STOLICA

Jedan starac teško je obolio. Njegov župnik došao ga je posjetiti. Tek što je stupio u bolesnikovu sobu, spazio je praznu stolicu, postavljenu uz krevet na kojem je starac počivao. Bila je čudno okrenuta. Upita ga,  čemu služi ta stolica.

Čovjek mu slabašnim glasom odgovori: „Zamišljam da Isus sjedi na stolici, s njim sam pričao prije nego što ste vi došli…Godinama sam se mučio s molitvom, sve dok mi jedan prijatelj nije rekao da moliti znači razgovarati s Isusom. Tako ja zamislim Isusa da sjedi tu ispred mene i govorim mu, onda slušam njegove odgovore. Otada nemam više problema s molitvom“.

Nekoliko dana kasnije, došla je kći onog starca u župni ured, javiti svećeniku da je njezin otac umro. Rekla je: „Ostavila sam ga samo nekoliko sati. Kad sam se vratila u sobu, našla sam ga mrtva, glave naslonjene na praznu stolicu koja je uvijek stajala uz njegov krevet“.

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes