Rudeš – Zagreb

MOLITVA GOSPODNJA – nadahnjujuća snaga slavlja vjere

MOLITVA GOSPODNJA –  nadahnjujuća snaga slavlja vjere

Moliti onako kako nas je Gospodin učio unosi nas u iskustvo Kristova života: otvara nam oči njegovu načinu gledanja, a mîsli njegovu doživljavanju svijeta. Po njegovu načinu molitve naše molitvene riječi zadobivaju novo značenje, a odnos s Bogom novo iskustvo odnosa. U Gospodnjoj molitvi od molitelja da se ostvare naše želje postajemo oni koji se izručuju Božjoj volji, od onih koji se trude oko osobne dobrote postajemo pronositeljima Božje svetosti među ljudima, od boraca za pravednost postajemo graditelji oproštenja. Zato Gospodnja molitva nisu tek riječi koje valja ispravno razumjeti i s pobožnošću izgovarati. One nas unose uvijek u dublju spoznaju Božjega očinstva, u otkrivanje njegove volje i prepoznavanje njegovoga kraljevstva u svijetu. Daju nam kročiti u samu zbilju spasenja, u zajedništvo s Ocem. Zato su riječi Gospodnje molitve velika škola molitve i slavljenja otajstva spasenja koje se ostvarilo u Isusu Kristu. One proslavljaju Božje očinstvo i njegovu svetost, šireći je po svoj zemlji.

     Možda Gospodnjoj molitvi ni jedno mjesto nije toliko vlastito koliko liturgija Crkve. Moliti onako kako je Gospodin molio omogućuje na puniji način doživjeti istinu da je liturgija molitva s Gospodinom, iskazivanje hvale zajedno s njim, izricanje prošnjâ zajedno s njim… Ako liturgiju slavimo »po Kristu, s Kristom i u Kristu«, onda se sama Molitva Gospodnja u liturgiji predstavlja neizostavnom. Kako s Gospodinom drukčije moliti ako ne njegovim riječima? Izgovarati riječi Gospodnje molitve znači postati sumoliteljem, rasvijetliti svoje misli i molitvene nakane svjetlom Kristova sinovstva i njegova posluha nebeskomu Ocu.

     Kada u liturgiji izgovaramo riječi Gospodnje molitve, one mogu ostati zatvorene u našu prošnju i u molitveni vapaj u koji smo utkali naše životne potrebe. No, te molitvene riječi u ustroju liturgijskih slavlja imaju posebno obredno mjesto. U liturgiji krštenja nalazimo ih kao završetak slavlja, u liturgiji časova one oblikuju zaključak iskazanoj hvali i iznesenim prošnjama, u katekumenskome slavlju ‘predavanja’ (traditio) Gospodnje molitve postaju središnjim obrednim činom, dok u slavlju euharistije sažimlju anaforu i uvode u euharistijsko sjedinjenje s Kristom…

     Obredna slavlja Crkve daju riječima Gospodnje molitve specifičnost značenjâ, pa će nijansiranost njezinih naglasaka biti različito doživljena u zajedničkome slavlju sakramenta pokore, drukčije u liturgiji krštenja, na vlastit način u slavlju euharistije, a na poseban način opet u slavlju bolesničkoga pomazanja. Božje očinstvo, njegovo kraljevstvo i »svagdanji kruh« zadobivaju različitu obojenost u životnim situacijama u koje liturgija Crkve, navlastito po sakramentalnim slavljima, unosi zbilju Kristova spasenja.

     Razumijevanju Molitve Gospodnje u kontekstu liturgijskih slavlja, stoga, nije dostatna svetopisamska egzegeza. Potrebna je i liturgijska hermeneutika kako bismo riječima Molitve Gospodnje mogli istinski slaviti razne vidike Kristova otajstva.

 

POVRATAK OD FORMULE K FORMI MOLITVE

 

Polazeći od činjenice da crkveni pisci prvih četiriju stoljeća govore o redovitom molitvenom životu kršćana i o svagdanjoj molitvi – ne spominjući pri tom, osim izuzetaka, na izravan način Molitvu Gospodnju – te razmatrajući istinu da se molitva Oče naš u liturgijskim slavljima pojavljuje tek od kraja četvrtoga stoljeća, ne možemo ne pitati se zašto ju liturgija Crkve prihvaća tako kasno. Tu činjenicu moguće je obrazložiti istinom da u ono vrijeme kršćani nisu bili zaokupljeni potrebom za stalnim molitvenim obrascima, osobito kada je riječ o liturgijskim slavljima. Liturgija se oblikovala u slobodnom izricanju molitava, prema usmeno predanim molitvenim oblicima, a ponajviše u slobodi predsjedateljeva umijeća molitvenoga izricanja predaje i vjere Crkve.  Tek nakon dugoga razdoblja improvizacije i kreativnosti u stvaranju liturgijskih molitava može se govoriti o ustaljenim i ‘prihvaćenim’ liturgijskim obrascima koji su se prenosili usmenom predajom, a tek kasnije, prema potrebama, i zapisivali. Čini se da se takav pristup, kako zamjećuje H. Buchinger, može uočiti i u odnosu prema molitvi Pater noster, koja je u početcima bila shvaćana »modelom« kršćanske molitve. Gospodinove riječi pouke: »Vi kada molite ovako (houtos) molite…« (Mt 6, 9) razumijevale su se, čini se, ponajprije kao uputa o načinu molitve, a ne kao izravno davanje molitvenoga obrasca. Tertulijan i Ciprijan, stoga, ju shvaćaju kao orationis forma, a Origen ju naziva molitvom koju je »opisao« (hypografeisa) sâm Gospodin. Na tragu takvoga razumijevanja, kako pokazuje Maria-Barbara von Stritzky, izvatke, odjeke i nadahnuća Gospodnje molitve u otačkoj literaturi susrećemo veoma često. Razvidno je da su riječi Kristove molitve bile razumijevane kao nadahnuće i usmjerenje za svaku molitvu. Samu Gospodnju molitvu u njezinoj cjelovitosti i zasebnosti, zanimljivo je, nalazimo vrlo rijetko izvan svetopisamskoga teksta. Prvi sačuvan tekst izvan svetopisamskoga opusa nalazimo u apokrifima apostola Tome. Sve to govori da je Molitva Gospodnja, na tragu Isusove pouke »ovako molite«, bila shvaćana kao način i forma molitve, a ne kao zadani molitveni obrazac ili »formula« molitve. Štoviše, i sâm Tertulijan u svojim spisima referira se na svetopisamske tekstove (i to razne), a ne na neki molitveni obrazac koji bi bio ustaljen u životu kršćanskih zajednica.

Zadivljujuća je činjenica da je iz Kristova načina molitve kršćanska tradicija s vremenom oblikovala stalan molitveni obrazac u kojemu se prepoznaje i čuva identitet kršćanskoga molitelja. Na temelju Matejeve i Lukine evanđeoske predaje nastala je “Molitva Gospodnja”, molitva u kojoj se naglasak ‘moliti kao što je Gospodin molio’ prenosi na ‘moliti s Gospodinom’ ili ‘moliti kao što je Gospodin molio’ prenosi na ‘moliti s Gospodinom’ ili ‘moliti Gospodinovim riječima’. Premda je takav put “od forme do formule” bio logičan i nezaustavan, smijemo se pitati nije li prihvaćanjem ustaljenoga obrasca u stanovitoj mjeri izgubljena osjetljivost za Gospodinov način molitve, za iskrenost traženja vlastitih riječi u otkrivanju Božjega očinstva, u prepoznavanju njegova Kraljevstva u svijetu, u spoznavanju njegove volje, u oblikovanju svijesti za svagdanjost, za život, za grijeh, za iskušenja zla i za Božju prisutnost u svijetu. Umijemo li još iz Gospodnje molitve učiti sam način molitve i molitvenoga odnosa s Bogom? Danas smo, u određenoj mjeri, čuvajući predani obrazac molitve, potrebiti čitanja i razumijevanja Molitve Gospodnje u značenju one izvorne forme, “oslobođene” ograničenosti obrasca, koji tako lako izgovaramo naizust. U toj lakoći molitvenih riječi, kad ih nižemo i ne razmišljajući što one govore i komu govore, one lako prestaju biti molitvom. Zato je riječi Gospodnje molitve nužno razumijevati u kontekstu Isusove pouke o molitvi (usp. Mt 6, 5-8).

Isus opominje: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani” (Mt 6, 7) i dodaje: “Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete” (6,8). Kada vjera i pouzdanje u Oca pronađu sigurnost da Otac znade što nam je potrebno, tada postaje suvišnim pitati ga (“Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvati; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti”; Iz 65, 24) ili podsjećati ga na naše potrebe (jer su nam “i vlasi na glavi izbrojene”, usp. Mt 10, 3=).

Zato se molitva ne rađa iz nesigurnosti života ili iz osjećaja ljudske nemoći, nego upravo iz sigurnosti vjere, iz osjećaja da smo potrebni Boga prije nego bilo čega drugoga. Molitva je suprotstavljena stavu licemjera (“da ih ljudi vide”) i pogana (“misle da će s mnoštva riječi biti uslišani”) Isus kršćansku molitvu stavlja nasuprot takvoj molitvenoj praksi: “Ti, naprotiv, kada moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se s svomu Ocu, koji je u skrovitosti.” (6,6). Stoga, u sigurnosti vjere molitva postaje izručenje Ocu, zahvalnost za sve što od njega primamo i za sve na što nas nadahnjuje.

Razmišljajući nad tom poukom, usuđujemo se priznati da naše kršćansko izricanje Molitve Gospodnje ponekad postaje prigodom u kojom riječi Isusove opomene zadobivaju puni smisao. Opomena “Ne molite kao pogani” danas bi mogla dobiti novi izričaj: “Ne molite kao neki pobožni kršćani!” Nismo li predaleko od Kristova načina molitve kada “nižemo molitve” jednu za drugom ili kada i samu Gospodnju molitvu izgovaramo određeni broj puta – pet, sedam deset, trinaest – dajući katkada smisao i samomu broju izrečenih molitava? Postoje oblici pobožnosti koji su se tijekom povijesti – i unutar raznih pravaca duhovnosti oblikovali upravo u ponavljanju nekih molitvenih obrazaca. Ti oblici pobožnosti (krunice i slični molitveni načini) zacijelo imaju dragocjeno mjesto u raznolikosti kršćanskoga molitvenoga iskustva, ali ponavljanje Molitve Gospodnje ne bi smjelo dovesti do gubljenja osjećaja da je ona ponajprije način prave molitve, jedinstvena “molitvena škola”.

Korisno je u ovim propitivanjima ponovno se prisjetiti primjera svetoga Franje iz Asiza koji je, doživljavajući Molitvu Gospodnju poglavito kao način molitve, uranjao u tu “dugu školu molitve” te je jednom, povlačeći se s jednim bratom u molitvu, cijelu noć ostao uronjen u milosnu blagost tek prve riječi: Oče. On koji je napustio očinski dom, odrekao se oca i njegove baštine te se potpuno predao Božjemu poslanju, mogao je u punoj slobodi pred Bogom izustiti: “Oče!” Uistinu, tko s potpunim predanjem i s punim razumijevanjem Boga naziva Ocem, taj nema potrebu moliti išta drugo. Sve je plod Božjega očinstva. Sve stoji u njemu. Nazvati Boga Ocem znači čuti one riječi: “Sinko, sve moje – tvoje je…” (Usp. Lk 15,31).

Moliti Gospodnju molitvu znači uvijek iznova učiti moliti, uvijek na nov način osjećati radost Božjega očinstva. Potrebno je prisjetiti se što znači riječ otac u Isusovu nauku. “U Isusovim se govorima Otac pojavljuje kao izvor svakoga dobra, kao mjerilo čovjeka koji je postao pravedan(‘savršen’): ‘ A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima…'(Mt 5, 44). ‘Ljubav koja ide do kraja’ (usp. Iv 13,1) koju je Gospodin ostvario na križu moleći za svoje neprijatelje, pokazuje nam narav Oca. On je ta Ljubav. Budući da je Sin ostvaruje, posve je ‘Sin’ i poziva nas da i mi postanemo ‘sinovi’ – polazeći od ovoga mjerila.” (Benedikt XVI, Isus iz Nazareta, I, 148-149). Dobro koje nam Bog u molitvi daruje jest on sam. Darujući nam u molitvi “ono jedino potrebno” (usp. Lk 10,42), sama molitva postaje “put na kojemu se postupno pročišćavaju i ispravljaju naše želje, na kojemu polagano spoznajemo što nam je uistinu potrebno: Bog i njegov duh” (Isus iz Nazareta, I, 149).

 

MOLITVA OTKUPLJENIH

 

Molitva Gospodnja unosi nas tako u Božje djelo otkupljenja. Nitko ne može nazvati Boga Ocem doli onaj komu je objavljena istina o blagosti Božjega očinstva i tko je uzdignut u dostojanstvo njegova sinovstva. Samo se oca može istinski nazvati ocem. Bratom se katkada naziva i druge bliske osobe. Očinstvo je nezamjenljivo i nenadomjestivo. Zato Gospodnja molitva, objavljujući nam Oca, “objavljuje nas nama samima”. Krist, naime, “u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samome i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv” (GS, 22). Istina o Božjem očinstvu i molitva u kojoj, nazivajući Boga Ocem, ispovijedamo svoje sinovstvo, rađa u nama “sinovski nagon” da budemo nalik Ocu, da živimo i djelujemo kao Božja djeca (usp. Ciprijan, Molitva Gospodnja, 11). Stvoreni smo na njegovu sliku, milošću nam je vraćena sličnost s njim i mi je svojim životom moramo odražavati (usp. KKC, 2784).

Gospodnja molitva, piše Reinhold Schneider, “započinje velikom utjehom; smijemo reći ‘Oče’. U toj je jednoj riječi sadržana sva povijest otkupljenja. Smijemo reći ‘Oče’ jer je Sin bio naš brat, jer nam je objavio Oca i jer smo po Kristovu djelu ponovno postali Božjom djecom.” U hebrejskome jeziku ne postoji skupni termin “roditelji”, nego postoje samo otac i majka, s različitim i vlastitim im dužnostima. Otac je onaj koji “rađa” u punome smislu riječi, onaj koji daje “rod”. Reći za nekoga da je sin Davidov, Sirahov ili slično, ne znači tek ustvrditi da je rođen od spomenutoga oca, nego ponajprije da je nositelj njihovoga roda, njihove loze i baštine. Zato Isus prije nego pred učenicima izriče molitvu “Oče naš” poučava ih: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima” (Mt 5, 48). Zvati Boga Ocem znači uranjati u sličnost s njim, u baštinu njegova božanstva.

Dok evanđelist Luka donosi Molitvu Gospodnju s jednostavnim početkom “Oče”, kod Mateja nalazimo prošireni zaziv “Oče naš”. Ovaj dodatak “naš” ne govori o posjedovanju. Gramatičko značenje pripadanja ovdje ustupa mjesto kvalificiranju novoga i jedinstvenoga odnosa s Bogom. Značenje ide i dalje, unoseći nas u zajedništvo svih koji Boga nazivaju Ocem. Doista, “samo je Isus s punim pravom mogao reći:’moj Otac’, jer je samo on uistinu Božji jedinorođeni Sin, iste biti s Ocem.

Nasuprot tomu, mi svi moramo govoriti: ‘Oče naš’. Samo u ‘mi’ učenika možemo Bogu govoriti ‘Oče’ budući da smo samo po zajedništvu s Isusom Kristom uistinu postali ‘Božja djeca’. Stoga je ova riječ ‘naš’ posve zahtjevna: ona od nas traži da istupimo iz zatvorenosti svoga ‘ja’. Zahtijeva od nas da uđemo u zajedništvo s drugom Božjom djecom. Riječju ‘naš’ izgovaramo ‘da’ živoj Crkvi u kojoj je Gospodin htio sabrati svoju novu obitelj. Stoga je Očenaš istodobno vrlo osobna i posve crkvena molitva.” (Benedikt XVI, Isus iz Nazareta, I, 153). Ona nas, kao nijedna druga, sjedinjuje sa svima koji u Krista vjeruju i daje nam osjetiti zajedništvo božanskoga sinovstva u kojemu živimo svoju odgovornu pripadnost Crkvi. Tako je bratsko zajedništvo s ljudima moguće samo ondje gdje se svi priznaju djecom istoga Oca. Učiniti sve ljude braćom i sestrama, stoga, nije utopija zanesenjaka, nego zadaća koja izvire iz primljenoga dara otkupljenja, iz spoznaje Božjega očinstva u kojemu je darovano mjesto svakomu čovjeku.

“Oče naš…” Što li sve ne stane u te dvije riječi? U njih je utkana sva zbilja života, Bog i s njime, u njegovu očinstvu, svi ljudi. U molitvi izustiti te riječi znači pitati se je li nam Bog uistinu Otac, doživljavamo li ga Ocem, koliko mu dopuštamo da nam bude Otac; dajemo li prostora drugima u svome odnosu s Bogom, otvara li nas molitva drugim ljudima, daje li nam spoznati da samo u istinskome zajedništvu s drugima smijemo reći “Oče naš”…Da, Bog je “naš” Otac, “skandalozno naš” (G. Matino), naš do mjere da nas se ne odriče unatoč svim našim odlascima, lutanjima i nevjernostima.

 

KRSNO I EUHARISTIJSKO INTERPRETIRANJE GOSPODNJE MOLITVE

 

Zbog te crkvenosti i komunitarnosti Molitva Gospodnja našla je vlastito mjesto u gotovo svim liturgijskim slavljima. Koji su bili posebni razlozi unošenja Gospodnje molitve u slavlje euharistije? Povijesno-liturgijska istraživanja pokazuju da je odgovor moguće tražiti u naglašavanju poglavito dvaju molitvenih zaziva Gospodnje molitve. U prvome pristupu, oslonjenome na zazivu “otpusti nam duge naše”, naglasak je na tematici oproštenja grijeha pa bi, kako smatra Robert Taft, Gospodnja molitva našla svoje vlastito mjesto u liturgiji krštenja, a time i u krsnoj euharistiji. Dugi pristup molitve polazi od zapažanja da je zaziv “kruh naš ‘svagdanji’ (na Istoku substantialis, na zapadu quotidianum) daj nam danas” bio interpretiran u prenesenome značenju pa je, kako zaključuje Josef Andreas Jungmann, lako poprimio eminentno euharistijsko poimanje, zbog čega bi Molitva Gospodnja bila uvedena u slavlje euharistije kao priprava za pričest, neovisno od krsnoga ili inicijacijskoga konteksta.

Govor o tim dvama putovima ulaska Gospodnje molitve u liturgiju Crkve otvara prostor i dvjema različitim interpretacijama Molitve. Tumačenje Gospodnje molitve, naime, bitno ovisi o obrednomu mjestu koje ona zauzima u liturgijskome slavlju. Zgodno je prisjetiti se prisutnosti Gospodnje molitve u širemu inicijacijskome i katekumenskome programu. Sveti Augustin, u iskustvu sjevernoafričke liturgijske tradicije, spominje običaj da se katekumenima u njihovoj pripravi za krštenje na svečan način predavala Molitva Gospodnja kao “put” koji vodi prema krsnom preporođenju. Praksa takve “predaje Molitve Gospodnje” kasnije je potvrđena i u drugim liturgijskim tradicijama, a današnji Red pristupa odraslih u kršćanstvo također čuva tu drevnu praksu. U tome predkrsnom kontekstu pojedine riječi i slike iz Molitve Gospodnje zacijelo dobivaju značenje priprave i iščekivanja; težište se stavlja na pokornički život, na obraćenje i zadobivanje oproštenja.

Sveti Ambrozije u svojim mistagoškim katehezama tumači novokrštenicima Molitvu Gospodnju u svjetlu otajstva krštenja te ona zadobiva svoj puni smisao tek nakon krštenja: “Svoje lice, čovječe, nisi smio podići prema nebu. Svoje si oči obarao zemlji. Odjednom si primio Kristovu milost. Svi su ti grijesi oprošteni. Od lošeg sluge postao si dobar sin. Stoga se ne oslanjaj na svoja djela već na Kristovu milost.” (De sacramentis, V, 19). Katehetsko je tumačenje, dakle, rasvijetljeno krsnim slavljem te se u Gospodnjoj molitvi ističe Božje očinstvo, krsno posinstvo i ponovno zadobivena nevinost. Sveti Jeronim u dijalozima protiv pelagijevaca naglašava da krštenici Gospodnju molitvu izgovaraju prvi put upravo u liturgiji krštenja. Primivši oproštenje grijeha i izašavši iz krsnoga zdenca, mjesta preporođenja, oni stječu dostojanstvo Božjih sinova te smiju Boga zvati Ocem. Ono što je ovdje posebno zanimljivo jest činjenica da Jeronim, slijedeći u tumačenju krsni obred, ne spominje anaforu (euharistijsku molitvu), nego odmah s krštenja prelazi na tumačenje Molitve Gospodnje, čime joj daje izrazito krsno značenje.

Kada je riječ o Gospodnjoj molitvi ucijepljenoj u slavlje euharistije, njezino se značenje nijansira u slici euharistijskoga susreta s Kristom te u iskustvu ‘okristovljenoga’ zajedništva koje se po euharistiji uspostavlja među vjernicima. No, to prisno kontekstualiziranje Gospodnje molitve nije, čini se, najstariji način razumijevanja Molitve unutar euharistijskoga slavlja. Premda se od najstarijih spomena Gospodnje molitve u slavlju euharistije (Sv. Ambrozije i sv. Ćiril Jeruzalemski) ona smješta prije pričesti, njezino značenje nije “pričesno” u uskome smislu riječi. Razglabajući ta najstarija svjedočanstva, Enrico Mazza zapaža da kod Ambrozija i Ćirila Jeruzalemskoga euharistijska anafora (euharistijska molitva) nema završni poklik ‘Amen’, nego se na nju izravno nastavlja Molitva Gospodnja, na čijemu kraju nalazimo ‘Amen’ kao zajednički završni poklik i jednoj i drugoj molitvi. Time se anafora i Gospodnja molitva pokazuju u svome obrednom jedinstvu, kao cjelina, pa bi tako Molitva Gospodnja bila izvorno u liturgiji interpretirana kao molitva hvale za Božje djelo otkupljenja, koje je našlo svoj vrhunac u Kristovu vazmenomu otajstvu, a kojega je euharistija spomen-čin.

Dovođenje u svezu Euharistijske molitve i Molitve Gospodnje ne znači da bi se zazivi Gospodnje molitve trebali razumijevati kao nastavak zaziva iz anafore (kako je tumačio Ingemar Furberg), ali može poslužiti za argumentiranje teze da Molitva Gospodnja nije u slavlje euharistije ušla kao dio pričesnih obreda, nego kao dio euharistijske molitve (kako tvrdi E. Mazza). U potvrdu toj tvrdnji mogla bi se uzeti i činjenica da je u rimskoj liturgiji u doba pape Grgura Velikoga, kao i u karolinško doba, Gospodnju molitvu izgovarao samo svećenik, kao što je izgovarao i euharistijsku molitvu (J. Hemans).

Ipak, i kod autora koje Mazza spominje takav pristup nije jedinstven. Sveti Ambrozije, naime, Gospodnjoj molitvi daje i euharistijsko-pričesno značenje. Zaziv “kruh naš svagdanji daj nam danas” on interpretira u značenju Krista, kao “kruha vječnoga života (epiousion), ali i u značenju euharistijskoga kruha, odnosno blagovanja. U tome smislu, opominje da euharistijsko blagovanje bude uistinu svagdanje: “Ako ga svaki dan primaš, svaki ti je dan ‘danas’. Ako je Krist za te ‘danas’, svaki ti dan uskrisava”. Da Ambrozije u svojim poticajima misli upravo na euharistijsko blagovanje Krista, razvidno je iz njegove kritike običaja, koji on smješta negdje na Istok, da se vjernici pričešćuju samo jedanput na godinu. Osim toga, u istočnim nebizantskim tradicijama Gospodnja je molitva, čini se, imala mjesto nakon lomljenja kruha, neposredno prije pričesti.

Kojim god se obrazlaganjima priklonili, može se s izvjesnom sigurnošću tvrditi da je Molitva Gospodnja u slavlje euharistije s novokrštenicima (u Vazmenome bdijenju). Njezinim kasnijim ustaljivanjem u euharistiji značenjski se naglasak prenosi s krsnih tematika na one euharistijske, bilo da je riječ o njezinu vezivanju s euharistijskom molitvom (soteriološki i vazmeni naglasci) bilo da ju se promatra kao dio pričesnih obreda (u izrazito euharistijskoj obojenosti). Današnji pokušaji interpretiranja povezuju obje te značenjske nijanse pa se Molitva Gospodnja u slavlju euharistije promatra kao svojevrsno obredno premošćenje euharistijske molitve i obreda pričesti. Pritom prvi (hvalbeni) dio Molitve Gospodnje biva promatran u svjetlu euharistijske anafore, a drugi (prosni) biva usmjeren k pripravi za pričest.

 

“AUDEMUS DICERE…”(USUĐUJEMO SE GOVORITI)

 

U današnjem ustroju slavlja euharistije Gospodnja molitva zauzima mjesto na početku obreda pričesti. Predsjedatelj slavlja ne poziva zajednicu uobičajenim “Pomolimo se”, nego posebnim poticajnim riječima: “Spasonosnim zapovijedima potaknuti i božanskim naukom poučeni, usuđujemo se govoriti.” Taj je poziv gotovo doslovno preuzet iz spomenutoga Ciprijanova spisa O molitvi, a kao takvog ga u liturgiji nalazimo od vremena pape Grgura Velikoga (604). Sama činjenica da Gospodnjoj molitvi prethodi poseban poziv na molitvu, specifičan među svim drugim liturgijskim pozivima na molitvu, govori o jedinstvenome značenju i posebnoj obrednoj ulozi Gospodnje molitve u slijedu obrednoga događanja. Smisao toga poticaja i poziva čita se u riječima audemus dicere: “usuđujemo se govoriti”.

Predsjedatelj, dakle, želi u zajednici vjernika probuditi osjećaj darovanoga sinovstva u kojemu možemo bez straha Boga nazvati Ocem. U otkupljenosti se rađa novo dostojanstvo pred Bogom, a time i nova smionost: Boga smijemo zvati Ocem. Sveti Ambrozije kaže da ta hrabrost ne izriče oholost, nego vjeru i pobožnost; dobru, ali umjerenu odvažnost.

Rimski misal donosi samo jedan (onaj spomenuti) obrazac poziva zajednicu na Molitvu Gospodnju. Drugi se obrasci ne spominju, ali nema zapreke da poziv bude izrečen i drugim riječima, kako je to, npr. ponuđeno u još tri poziva u hrvatskome izdanju Misala. Nema zapreke da se u slavlju taj poziv oblikuje i na neki drugi način. No bilo bi hvale vrijedno u njegovu oblikovanju ostati dosljedan obrednoj dinamici te čuvati njegovu jezgrovitost i kratkoću (kako ne bi bio naglašeniji od same Molitve) te smisao ohrabrenja u vjerničkome sinovstvu pred nebeskim Ocem. U tome smislu, prijedlozi ponuđeni u hrvatskome izdanju misala mogu biti promatrani i kao orijentativni: drugi oblik poziva, kako predviđa Misal, vrlo je sličan prvome (‘rimskome’) te ističe da “smijemo govoriti”, dok u četvrtom obrascu nalazimo riječi: “Mi se zovemo i jesmo djeca Božja, zato puni pouzdanja molimo.”

U slavlju euharistije molitva Oče naš na svojevrstan se način nastavlja “embolizmom (umetkom) koji izgovara predsjedatelj slavlja: “Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala…” Taj je dodatak, naslonjen na Gospodnju molitvu, nastao iz proširenja i interpretiranja završnoga zaziva: “izbavi nas od zla”. U drevnoj rimskoj tradiciji taj je embolizam glasio: “oslobodi nas, Gospodine, od svih zala – prošlih, sadašnjih i budućih. Po zagovoru svih svetih tvojih daj mir našemu vremenu. Priteci nam u pomoć svojim milosrđem da budemo slobodni od grijeha i sigurni od svih nereda…” Papa Benedikt XVI. zamjećuje da se tim riječima, koje produbljuju zadnji zaziv Gospodnje molitve, pokazuje “ljudskost Crkve” u kojoj zajednica vjernika izriče vapaj za potpunim izbavljenjem: “Smijemo i trebamo ovo proširenje posljednje molbe Očenaša shvatiti i kao svoj vlastiti ispit savjesti – kao poziv da i sami doprinosimo slamanju nadmoći ‘nevolja’. No, pritom ne smijemo izgubiti iz vida istinski red dobara te povezanost zala sa Zlim.” (Isus iz Nazareta, I. 179). Moleći za oslobođenje od grijeha, također molimo bistrinu vjerničkoga gledanja kako bismo Zloga prepoznali kao istinsku nevolju i izvor svakoga zla i grijeha.

Drevni rimski završetak embolizma “Po Gospodinu našemu Isusu Kristu” pri zadnjoj je liturgijskoj reformi zamijenjen ‘novim’: “Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove”. Riječ je o pokliku preuzetom iz ranokršćanskoga spisa Didahé, u kojemu ga nalazimo kao doksologiju u izravnom nastavljanju na Gospodnju molitvu. Prepoznavši komunitarni karakter tih riječi, ali i gajeći osjetljivost za blizinu s istočnim liturgijskim tradicijama, Crkva je unijela te riječi u slavlje euharistije.

Umjesto zaključka, izostavljajući zanimljiva tumačenja pojedinih molitvenih zaziva Gospodnje molitve, prisjetimo se riječi svetoga Tome Akvinskoga koji nas poučava da u toj molitvi ne samo da je spomenuto sve što možemo na ispravan način željeti, nego nam je otkriven i red po kojemu molimo sve što nam je potrebno. Na prvome mjestu stoji, dakle, naša želja i vjernička zauzetost: “Sveti se ime tvoje”. U tome smislu, kao vjernici pozvani smo propitivati svoj život i svoju molitvu upravo u slijedu tih molitvenih zaziva, ispitujući što nam je “prvo” i što smatramo “najprije potrebnima” u životu.

Premda je kršćanska duhovna i liturgijska tradicija sačuvala Gospodnju molitvu u predanome nam molitvenom obrascu, koji se danas ponegdje brani kao nepovrediv i nepromjenjiv (čak i u onome što bi s novim spoznajama bilo potrebno jasnije prereći), u njoj je uvijek dovoljno prosvjetljenja i uputa kako ispravno moliti i kakav odnos izgrađivati s Bogom. Nakon što smo “naučili” Molitvu Gospodnju te ju svakodnevno ponavljamo naizust, potrebno je zastati, odreći se katkad takve molitve iz “naučenoga”, te se prepustiti nadahnuću same Gospodnje molitve, dopustiti da nas uči novom gledanju i novom uranjanju u divno otajstvo darovanoga nam sinovstva u Bogu.

 

Ante Crnčević

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes