Rudeš – Zagreb

Ozdravljenja po bolesničkom pomazanju

Ozdravljenja po bolesničkom pomazanju

Prvih se osam stoljeća sakrament bolesničkoga pomazanja shvaćao i prakticirao ispravno, no u narednim se stoljećima smatrao „sakramentom umirućih“, pa sakramentom koji se podjeljuje teškim bolesnicima. Tek se II. Vatikanskim koncilom vratilo izvorno poimanje prema kojemu tim sakramentom svećenici, „bolesničkim uljem liječe bolesnike“. Od svih sakramenata bolesničko je pomazanje najizravnije povezano s ozdravljenjima. Uistinu, u ovom sakramentu se slavi poseban Isusov posjet bolesniku. Snaga ovog sakramenta ozdravlja čovjeka ujedno duhovno i fizički.

Pravoslavni teolog Harakas ističe da je istočna i zapadna Crkva kroz stoljeća uvijek naučavala da sakrament bolesničkoga pomazanja donosi ozdravljenje duši i tijelu. I on dalje kaže da se ova praksa izgubila početkom 11. st. napretkom znanstvene medicine. Evo molitve koja to potvrđuje: „Sveti Oče, liječniče tijela i duše, ti si svoga Jedinorođenoga Sina Isusa Krista poslao da svakoga bolesnika iscijeli i smrti oslobodi. Izliječi milošću Kristovom ovog svoga slugu“…Bolesničko pomazanje nastavak je terapeutske djelatnosti Krista liječnika. On je želio nastaviti liječiti preko svojih službenika koji ga podjeljuju. Namijenjen je na poseban način da ojača i ozdravi one koji su bolesni (KKC 1511). Crkva štiti pravo na život i čuvarica je zdravlja. To nam potvrđuje sljedeći tekst: „Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje (usp. Mk 2,1-12), htio je da njegova Crkva snagom Duha Svetoga nastavi i djelo njegova liječenja i spasavanja svojih članova“ (KKC 1421).

U tom smislu se bolesničko pomazanje upotrebljava kao lijek, tj. upravljeno je spasu bolesnika, prije svega njegovu tjelesnom ozdravljenju. Čak i židovski Talmud preporučuje molitvu za zdravlje prigodom posjeta bolesniku: „Onaj tko pohađa bolesnika ne bi trebao sjediti na njegovoj stolici ili na postelji skrštenih ruku, nego zasukati rukave i zazivati Gospodina da mu bude milostiv i da ozdravi“.

U evanđelju čitamo o poslanju učenika: „mnoge su zle duhove izgonili, mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih“ (Mk 6,13; Mt 10, 8). Bolesničko pomazanje je Kristova zapovijed apostolima da ozdravljaju bolesnike. Korijen ili početak ovoga sakramenta nalazi se u Jakovljevoj poslanici: „Boluje li tko među vama? Neka dozove sebi crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika! Gospodin će ga podići i ako je učinio grijehe, dobit će oproštenje“ (Jak 5,14-15). „Boluje li tko među vama…“ Grčka riječ asthenei(bolovati) ne odnosi se samo na tešku bolest već na osobu koja ima duhovnih, tjelesnih ili duševnih poteškoća ili slabosti. Cilj pomazanja bolesnika i molitve nad njim, kako kaže sveti Jakov, podrazumijeva i ozdravljenje.

U okviru podjele bolesničkog pomazanje svećenik moli: „Isus, naš Otkupitelju, milošću Duha Svetoga okrijepi ovog našeg brata, ozdravi njegove bolesti, oprosti mu grijehe, udalji od njega trpljenje duše i tijela i pomozi mu da se vrati na prijašnje dužnosti pun vedrine i zdravlja“.

Za vrijeme blagoslova bolesničkog ulja, Crkva moli: „Izlij svoj blagoslov da oni koji primaju pomazanje ovim uljem zadobiju okrepu tijela, duše i duha i da budu oslobođeni od svake boli, svake slabosti i svakog trpljenja“. Nakon pomazanja slijedi molitva u kojoj se moli za ozdravljenje bolesnih.

U prvih osam stoljeća bolesničko pomazanje smatrano je obredom ozdravljenja za razne bolesti. Nazivano je „crkvenom medicinom“. Oko 215. god. kršćanski pisac Hipolit napisao je knjigu Apostolska tradicija u kojoj stoji da je glavna svrha blagoslovljenoga ulja ozdravljenje bolesnih: „Bože, posveti ovo ulje da dadne snagu i zdravlje svima koji ga koriste“. Isto tako u vremenu progona Crkve, sveto ulje je imalo za cilj duhovno i fizičko ozdravljenje.

Nažalost, tijekom stoljeća postupno se gubilo pravo značenje bolesničkoga pomazanja te je postao sakrament umirućih. Zato se, što je moguće duže odgađao i podjeljivao onima koji su u agoniji ili komi. Čak štoviše, povezivao se sa „smrtnim pomazanjem ili sakramentom onih koji odlaze“, a ne s ozdravljenjem tijela i duše. Istovremeno je naglasak skrenuo na ono čisto duhovno – na „dušu“, a zdravlje tijela bilo je zanemareno.

Već u 10. st. pomazanje se shvaćalo kao posljednja milost koju Crkva udjeljuje kršćanima prije nego odu s ovoga svijeta. To je doprinijelo tome da se primao u posljednjim trenutcima života. Na taj je način došlo do općeg običaja da se istodobno primaju sakramenti pokore, pomazanje i euharistije.

U 12. st. dogodila se veća promjena shvaćanja bolesničkoga pomazanja. Skolastici su se jako zainteresirali za definiciju sakramenata i da odrede koliko ih ima. Zaključili su da ih ima sedam te da imaju samo duhovni učinak koji se uvijek proizvodi bez obzira na vjeru djelitelja (ex opere operato). Ova je teorija stvorila probleme u pogledu stare prakse moljenja za tjelesno ozdravljenje jer je ono prestalo biti primarno.

Prema tome, smještajući praksu pomazanje u svoju definiciju onoga što bi sakrament trebao činiti, vodeći teolozi, uključujući i Tomu Akvinskoga, došli su do stajališta da bolesnika treba pomazati samo u slučaju kad mu prijeti smrt i kad nema nade za oporavak. Duhovna mu je svrha bila da ukloni grijehe i umirućeg pripremi za sjedinjenje s Bogom. Naravno da je to predivna svrha, no u stvarnom životu to je značilo da većina ljudi bolesnih od svakodnevnih ozbiljnih bolesti nisu dobivali pomazanje, a smrtno bolesni nisu dobivali pomazanje s očekivanjem da će ozdraviti.

Prema franjevačkoj teologiji, osobito Duns Scota, bolesničko pomazanje je sakrament umiranja. Jedino ga je primala osoba u teškom stanju. Dominikanska je teologija pak više isticala ozdravljenje duše koja se priprema za blaženo gledanje Boga.

Tjelesni učinak sakramenta nije posve jasan kao što se to vidi i iz teksta sv. Bonaventure: „Posljednje pomazanje je ozdravljujuća gesta koja na prvome mjestu označava milost koja ozdravlja naše duhovne bolesti. U njemu se daje milost potpunog ozdravljenja. To je najodličnije ozdravljenje za ulazak u slavu koja se ne postiže bez dobre savjesti“.

Tridentski koncil(1545.-1563.) iznenadio je mnoge teologe učinivši preokret u odnosu na tradiciju prvih stoljeća inzistirajući da se sakrament podjeljuje „kako bi vjera spasila bolesnika; da ga Gospodin utješi te da mu se oproste grijesi“. Stoga se više nije shvaćao kao sakrament umirućih, već je prevladala ideja da je riječ o sakramentu koji se podjeljuje teškim bolesnicima. Molitva za ozdravljenje bila je ignorirana. Kao posljedica toga, ovo se pomazanje dijelilo bez pouzdanja djelitelja da će molitva vjere „spasiti bolesnika“ ili da će „ga Gospodin podići“ iz njegove bolesti(Jak 6,15).

Skolastici i Tridentski koncil naglasili su da sakramenti djeluju ex opere operato (svojim izvršenim činom) a ne ex opere operantis, gdje je istaknuta važnost vjere primatelja sakramenta i njegovog duhovnog raspoloženja.

Međutim, apostolska konstitucija o liturgiji, Sacrosanctum Concilium od 30. XI. 1972. u skladu s II. Vatikanskim saborom preporučuje reviziju obrednika u kojem se naglašava njegov ljekoviti učinak: “Bolesnička pomast nije sakrament samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji“. II. Vatikanski koncil opisuje svećeničku službu kao čin djela ozdravljenja u kojem svećenici pomazuju bolesnika uljem, a da pri tome ne spominju termin „sakrament umirućih“. To nije ništa novo, već je samo vraćanje k izvorima i praksi koja nikad nije sasvim utrnula.

U obredu sakramenta bolesničkog pomazanja, svećenik mažući bolesnika blagoslovljenim uljem po čelu i rukama, izgovara samo jedanput sljedeće riječi: „Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne“.

Poslanica Rimljanima kaže: „Ako ustima budeš ispovijedao da je Isus Gospodin i budeš srcem vjerovao da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9). Glagoli „spasiti“ i „pridizati“ sadrže ideju o oslobođenju, sigurnosti, zaštićenosti, izlječenju i fizičkom zdravlju. Apostol Pavao Efežanima 5, 23 kaže: „On je Spasitelj tijela“. Zakonik kanonskog prava donosi sve promjene i opisuje razlike između staroga i novoga obreda bolesničkog pomazanja. Naglašava njegove ljekovite učinke na tijelo i duh(b. 998, 1004, 1006). Bolesničko pomazanje obnavlja duhovnu snagu i nadu u ozdravljenje.

Tyrrell potvrđuje da je glavna svrha bolesničkoga pomazanja ozdraviti i obnoviti bolesnika. Rouillard je još konkretniji kad kaže: „Svrha sakramenta bolesničkog pomazanja je da ozdravi čovjeka u potpunosti, na tijelu i duši“. Čak se može reći da mu oproštenje grijeha nije primarno, nego je to upravo tjelesno ozdravljenje.

Danas se preporučuje bolesnicima da prije teške operacije prime bolesničko pomazanje. „Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest. U tijeku iste bolesti, sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje. Prije pogibeljna kirurškoga zahvata prikladno je primiti bolesničku pomast“(KKC 1515).

Mons. Estrada, biskup iz Guatemale, svjedočio je i naviještao čudesne rezultate ovoga sakramenta koji su se dogodili u tijeku njegove biskupske službe. Jedanput dok sam podjeljivao bolesničko pomazanje, pitao sam bolesnika koji nije mogao hodati, a i njegove ukućane, vjeruju li da će sada bolesnik primiti ozdravljenje. Odgovorili su potvrdno i nakon podjeljivanja i molitve koja je popraćena polaganjem ruku, bolesnik se oraspoložio i duhovno ozdravio. Nakon nekoliko dana je ustao iz postelje potpuno ozdravljen i fizički.

Moramo shvatiti da sveto pomazanje ne služi samo za pripremu duha za odlazak u Nebo – to nije svrha sakramenta. Svrha svetoga pomazanja je da posluži zdravlju i ozdravljenju. Bolesničko pomazanje se upotrebljava kao lijek, tj. upravljeno je spasu oboljela čovjeka, prije svega njegovu tjelesnom ozdravljenju.

Plodovi posebne milosti sakramenta su: bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve, prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi  tegobe bolesti i starosti; prima oproštenje grijeha ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore;  dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život (KKC 1532).

Sakrament bolesničkog pomazanja danas u Crkvi postaje sve omiljeniji i popularniji. Od individualnog podjeljivanja ide se i na njegovo podjeljivanje svim bolesnicima prisutnima u Crkvi koji to žele i događaju se ozdravljenja. Crkva je uspjela objasniti svrhu bolesničkog pomazanja vrativši se na praksu prvih kršćana kad su crkvene starješine pomazivale uljem i bolesnici bi ozdravljali. Tako se vratila vjera da je Krist pobijedio, ne samo smrt, nego i bolest, i da je jednako legitimno moliti za zdravlje kao i za vječni život. Pobjeda Krista, pobjeda je Crkve.

 

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes