Rudeš – Zagreb

Psovke u komunikaciji

Psovke u komunikaciji

„Ali, jao čovjeku po kom dolazi sablazan!“(Mt 18,7)

Psovke su prilično zastupljene u hrvatskome jeziku – prema nekim istraživanjima, samo Mađari i Talijani psuju više od Hrvata.

ŠTO SU PSOVKE?

Svi znamo što su psovke jer su duboko ukorijenjene u svakodnevnu komunikaciju, no, pogledajmo ipak neke definicije stručnjaka. U hrvatskom enciklopedijskom rječniku, kao i u Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Vladimir Anić), psovke se definiraju kao „nepristojne riječi koje se kome upućuju u gnjevu, kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalica u neuglađenu govoru“. U rječniku hrvatskoga jezika(Leksikografski zavod Miroslav Krleža) psovke se definiraju kao „nepristojne, oštre riječi izgovorene u gnjevu, grdnji, u mržnji ili kao sastavni dio nepristojnog govora pojedinca“. U smislu podrijetla riječi psovka, u literaturi se nalazi pojašnjenje po kojemu je psovka sveslavenska riječ čije je staro značenje „činiti kao pas“ i „griditi, ružiti“.

ŠTO SE PSUJE?

U monografiji Anatomija psovanja (The Anatomy of Swearing) Ashley Montagu(prema Pilch, 2011.) navodi pet skupina riječi u koje se mogu uvrstiti psovke:

  1. Riječi iz područja kršćanstva (imena natprirodnih ili paklenih sila, bogova, anđela, đavla i sl. imena povezana sa svetim činjenicama, stvarima ili vjerom uopće; imena svetaca, svećenika ili aluzije na njih; imena svetih mjesta; riječi povezane sa životom nakon smrti i budućnosti).
  2. Imena predaka, heroja, kraljeva ili autoriteta općenito.
  3. Riječi povezane s prirodom, prirodnim silama i fenomenima (sunce, vrijeme, životinje, poganski bogovi i dr.).
  4. Opscene, vulgarne riječi.
  5. Riječi koje imaju pozitivno značenje, no dobivaju negativno značenje tek u kontekstu.

Isti autor razlikuje sedam vrsta oblika koje psovke mogu imati:

  1. Psovanje – izražavanje verbalne agresije općenito.
  2. Proklinjanje – pozivanje viših sila da se nekomu nanese šteta.
  3. Profaniranje – pozivanje vjerskih autoriteta da se nekomu nanese šteta.
  4. Blasfemija – huljenje.
  5. Opscenost – korištenje opscenih riječi.
  6. Vulgarnost – korištenje nepristojnih riječi.
  7. Eufemističko psovanje – psovanje kao šala i sl.

PSUJU LI SVI NARODI?

Učenje stranih jezika obično podrazumijeva i učenje psovki, tj. nepristojnih fraza. Iz komunikacije s govornicima drugih jezika stječe se utisak kako je hrvatski jezik izuzetno „bogat“ po psovkama i „kreativnosti“ u psovanju, a Hrvati po psovanju. Tako je objavljen članak „Hrvatima zabranjene psovke na kruzerima“, u kojemu se navode navodne upute poslodavca hrvatskim zaposlenicima s popisom zabranjenih riječi i izraza koje obuhvaćaju psovke.

Pavel Pilch, koji je napisao kvalifikacijski rad na temu „Psovka u hrvatskom i češkom jeziku“, navodi kako postoje povijesna svjedočanstva o tome da su i u najstarijih naroda postojali neugodni izrazi i načini iskazivanja, te kako psovke postoje i u nepismenih naroda. Na tragu rezultata povijesnih istraživanja jezika i psovanja ovaj autor zaključuje kako su se prve psovke pojavile čim se čovjek počeo služiti jezikom. Ipak, navodi kako postoje i jezici čiji govornici ne poznaju psovke – jezici američkih Indijanaca, japanski jezik te većina jezika otočnih naroda Tihog oceana.

ULOGA PSOVKI

Razmišljanje o ulogama psovki vodi do nekoliko mogućih zaključaka. Neki ljudi rabe psovke kao poštapalice, neki kao davanje snage svojim porukama, neki kao način približavanja određenoj skupini s kojom komuniciraju, a neki kao način izražavanja emocija. Može se steći dojam kako oni koji se psovkama služe kao poštapalicama zapravo posredno svjedoče o svojevrsnoj „oskudnosti“ vlastitoga rječnika. Psovke se također shvaćaju kao verbalna agresija – umjesto u fizičkome očitovanju, negativne emocije se „preusmjeravaju“ u nešto prihvatljiviji oblik (s obzirom da je psovanje ipak prihvatljivije od fizičkoga nasilja). Smatra se također kako ljudi koji psuju s ciljem emocionalnoga „rasterećenja“ zapravo imaju problema u izražavanju emocija, ali neka istraživanja govore o pozitivnome učinku psovanja kao smanjenje stresa.

Montagu (prema Pilch, 2011) kategorizira psovanje prema njezinoj ulozi u komunikaciji i razlikuje:

  1. Uvredljivo psovanje – najniža i temeljna uloga kada psovač vrijeđa sugovornika.
  2. Proklinjanje psovkom – molba da netko napusti svijet pod utjecajem višim sila.
  3. Psovanja kao usklik – jednostavno korištenje psovke kao usklik.
  4. Dopunsko psovanje – psovka se koristi kao poštapalica, gotovo posve obeznačena ili da bi se iskazu dodala viša emocionalna snaga.
  5. Psovanje kao prijekor – psovka koja se koristi da se nekoga prekori.

DJECA I PSOVANJE

Odrasli nerijetko „uče“ djecu koja su tek progovorila izgovarati psovke, što izaziva smijeh i predstavlja svojevrsnu zabavu za odrasle. No, kada dijete usvoji određenu riječ ili izraz i nastavi je rabiti, odrasli se ljute i počnu kažnjavati dijete. Djeca usvajaju stanovite obrasce ponašanja promatranjem i imitacijom pa će tako roditelj koji psuje teško djetetu objasniti zašto je djetetu zabranjeno nešto što je odrasloj osobi dopušteno, ako je psovanje negativno ili loše.

Ponovimo Isusove riječi s početka ovoga članka: „Ali, jao čovjeku po kom dolazi sablazan!“(Mt 18,7)

 

Prof. dr. sc. Irma Kovčo Vukadin

 

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes