Rudeš – Zagreb

Sveta Katarina Sienska, crkvena naučiteljica, 29.IV

Sveta Katarina Sienska, crkvena naučiteljica, 29.IV

Katarina Sienska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve, od mnogih je smatrana mističarkom i sveticom, kod koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Doživjela je i zapadni raskol, kad je Crkva imala dvojicu papa.

Katarina se rodila kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, a bila je 25. dijete u svojih roditelja. Bog je baš nju, dvadeset i petu u oca i majke, odabrao za velike i izvanredne stvari. Katarinin otac Giacomo Benincasa bio je skroman i pobožan čovjek, a po zanimanju proizvođač boja. Mati joj Lapa bila je isto tako pobožna, no vrlo temperamentna i ne baš uvijek uravnotežena žena. U obitelji je vladalo posve kršćansko ozračje jer se na misu išlo svaki dan. Katarinu je još kao malo dijete, čim je došla do uporabe razuma i prvih spoznaja, neobično, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. U njezinom rodnom gradu Sieni bili su u crkvenom i pastoralnom životu naročito aktivni dominikanci. Katarinu je Bog već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti mantelatama, dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo. Postavši mantelata dan je provodila u crkvi gostinjca nedaleko od katedrale ili u jednoj sobici na mansardi.
U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Kao uspomenu na te zaruke vidjela je uvijek na svom prstu vrlo lijep prsten, koji je drugima bio nevidljiv. Ona ga je opisala najdivnijim bojama. U jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će, tako rekuć, na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Poklik: “Pace, pace!” – Mir, mir!, vodio ju je u Firenzu, Pisu, Luccu, Rim, Napulj i u Francusku sve do Avignona.

Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Ona je svima ulijevala pouzdanje.

U želji da se što više suobliči Kristu patniku čeznula je za Njegovim ranama, da ih nosi kao prije nje sv. Franjo Asiški. Gospodin je uslišao njezinu molbu. Nalazeći se 1. travnja 1375. u crkvi Sv. Katarine u Pisi, a primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima. Bilo je to dok se molila pred raspelom Giunta Pisana. Tada je osjetila kako iz Raspetoga izlaze sjajne zrake, koje joj u tijelo urezaše rane. Nešto slično što sv. Franjo Asiški prije nje doživi na Alvernu. I sada je njezino poistovjećenje s Kristom, za kojim je toliko čeznula, bilo dovršeno.

Dana18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”.

G. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju.

Godine 1377. počela je diktirati i svoje glavno djelo, zvano Dijalog. To je prikaz mističnoga puta koji nije tako jasan i precizan kao onaj što će ga kasnije opisati sv. Terezija Avilska. Osnovna je tema Dijaloga da je Krist Gospodin most, koji postavi Božje milosrđe nad buntovnim svijetom. Samo preko toga mosta vodi put u spasenje. Krist je postao i stepenište, a poziva nas da se preko njega uspinjemo.
Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu.
Osim Dijaloga od sv. Katarine ostade i 375 pisama. Ona očituju spisateljicu visokog reda. Katarina je u njima neustrašiv borac za Crkvu.

Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Siensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970 godine.

 

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes