Rudeš – Zagreb

Sveti Efrem Sirijac, 9.VI.   

Sveti Efrem Sirijac, 9.VI.   

Sveti Efrem je živio u IV. stoljeću, u doba veoma oštrih vjerskih sukoba unutar Crkve, neprestane borbe protiv raznih krivovjerja, gotovo neprekidnog ratnog stanja između Rimskog i Perzijskog Carstva, kad je njegov rodni grad Nisibis često bio poprištem ratnih operacija. Crkva je njegova vremena bila u stalnoj borbi s moćnim protivnicima: poganstvom, doduše potisnutim, ali ne i uništenim, koje za cara Julijana Odmetnika pokaza opet svoju moć; astrologijom, koja je u Mezopotamiji od davnine bila jako uvriježena te i na kršćane veoma utjecala; gnozom, koja je naročito u Edesi – mjestu djelovanja sv. Efrema – zahvaljujući spretnom djelovanju Bardaisana († 222) i njegova sina Harmoniosa imala mnogo pristalica.

Tim protivnicima izvan Crkve pridružio se i jedan veoma jak protivnik iz njezinih redova – arijanizam – osuđen doduše g. 325. u Niceji, ali nipošto i poražen. On je živio i uporno se širio. Preko obližnje perzijske granice dolazili su iz Perzije misionari manihejskog nauka i širili ga, stvarajući tako za kršćanstvo novu i stvarnu opasnost. Manijeva djela bila su prevedena na sirijski i prema tome dostupna Efremovim zemljacima.

Zlo je postajalo još veće kad je na perzijsko prijestolje stupio Efremov suvremenik, a ogorčeni neprijatelj i Rimskoga Carstva i kršćanstva Šapur II. (309–379). Nakon mnogih krvavih ratova Efremov rodni grad godine 363., porazom Julijana Odmetnika, potpade pod Perzijance. Taj je događaj značio prekretnicu u Efremovu životu.

Taj duhovni velikan je živio u jednom stvarno burnom razdoblju crkvene povijesti, i ne samo živio, već poput sjajne zvijezde u mrkloj noći zasjao. Efremovi su roditelji bili dobri kršćani pa su u tom duhu odgojili i svoga sina, koji je pak prema tadašnjem običaju kršten tek u 18. godini života. Nakon krštenja Efrem je neko vrijeme proveo kod glasovitog nisibijskog biskupa Jakova (303–338). I biskup Vologeses (346–361) izvršio je na njega snažan utjecaj.

Efrem doskora postade učiteljem na slavnoj teološkoj školi u Nisibisu, koja se naročito proslavila proučavanjem Svetoga pisma. Doduše, vrijeme za studij nije bilo baš pogodno, jer su grad Perzijanci tri put opsjedali. O tome nam pripovijeda sam Efrem u svojim Nisibiskim pjesmama (Carmina Nisibena). Efrem je bio čovjek izdržljiv pa je ustrajao u svom učiteljskom i spisateljskom radu i u veoma teškim i nepovoljnim prilikama. U tim su prilikama nastali njegovi poznati Govori o vjeri.

Prije pada Nisibisa u perzijanske ruke, Efrem se povukao u Edesu, danas Urfa u Turskoj. Taj je grad imao bogatu kršćansku prošlost. U njemu je nastala vrijedna sirijska literatura, pisana u aramejskom dijalektu. Jedan je od otaca te književnosti baš sv. Efrem. On je u Edesi jedno vrijeme živio u jednoj spilji, najprije kao pustinjak, a zatim je počeo djelovati na teološkoj školi.

U tom je gradu napisao velik broj svojih asketskih djela. Iako je živio prilično povučenim životom, u važnim je zgodama zahvaćao snažno i u život Crkve, tim više što je kao nadaren pjesnik, učenjak i duhovni pisac uživao velik ugled. Bio je samo đakon, no ipak neosporan autoritet.

U zimi g. 372/73. u Edesi je zavladala velika glad. Efrem se tada pokazao na djelu. Zauzeo se da namakne živežnih namirnica i da ih podijeli izgladnjelim siromasima. Taj ga je rad tako iscrpio da je mjesec dana nakon povratka u svoju pustinjačku spilju preminuo. Smrt se prema Edeskom ljetopisu dogodila 9. lipnja 373.

Efrem je najveći starosirijski  pisac. Djela su mu sačuvana djelomično u starosirijskom  izvorniku, starome armenskom, latinskom i grčkom prijevodu. Efrem se najviše bavio se proučavanjem i osvjetljavanjem Svetoga pisma. Napisao je tumač Diatesaronu ili Harmoniji četiriju evanđelja. Njegovo se opisivanje prave vjere temelji na Svetom pismu. S citatima Svetog pisma u pjesmi i prozi borio se protiv raznih krivih nauka svoga doba.

Poznati gnostik  Bardaisan svojim je pjesmama zaveo mnoge. Efrem, koji je bio daleko snažniji pjesnik, latio se istog oružja te je pjesmama pobijao gnostičke zablude. Kako su mu pjesme bile raširene i postale obljubljene među pukom, postao mu je baš na taj način velikim učiteljem, prosvjetiteljem i braniteljem od zabluda. U prozi je pisao za učenije slojeve.

Efrem se jednako borio i protiv astrologije, praznovjerja, što je tada bilo silno rašireno. Mnogi su vjerovali da iz zvijezda mogu čitati budućnost. Protiv toga, a i drugih praznovjerja, Efrem je pisao i na taj način sve to veoma pametno i obrazloženo pobijao. Svoju je spisateljsku sposobnost uperio i protiv manihejskih zabluda. I tako je u jednom burnom vremenu hrabro i zauzeto nastupao protiv svih nezdravih pojava i strujanja koja su zapljuskivala tadašnju Crkvu. Njegova se djelatnost nije ipak sva istrošila u polemikama s krivim naučavanjima, nego je nastojao i pozitivnim djelima, utemeljenim na Svetom pismu, izložiti zdrav kršćanski nauk. A protiv svih zala svoga vremena pokazivao je i na kršćanski asketski ideal. Živjeti prema Evanđelju najbolji je lijek protiv svih zabluda.

Brojni pjesnički tekstovi sv. Efrema ušli su u bogoslužje. Njegovim se tekstovima sirijska Crkva i danas služi. Sirijci su svome velikom pjesniku i teologu sv. Efremu dali časni naslov »Harfa Duha Svetoga«. On je i jedini svetac sirijskog  jezika koga je Katolička crkva po papi Benediktu XV , 1920 godine proglasila svojim naučiteljem.

 

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes