Rudeš – Zagreb

Sveti Grgur VII. – papa, 25.V.

Sveti Grgur VII. – papa, 25.V.

Hildebrand, kasniji papa Grgur VII., rodio se između g. 1020-25. najvjerojatnije u Soani, u pokrajini Toskani. Po majci je bio u rodu s rimskom obitelju Pierleoni, pa su ga te rodbinske veze dovele u Rim. Tu je vjerojatno postao redovnik benediktinac.. U času kad je car Henrik III. u Sutriju g. 1046. papu Grgura VI. skinuo s njegova prijestolja, Hildebrand se nalazio među papinim kapelanima. Prognanoga papu slijedio je u Köln, gdje je ostao do njegove smrti. U spomen na njega uzet će ime Grgur VII, kada je izabran za papu.

Poslije papine smrti Hildebrand je stupio u glasovitu opatiju u Clunyju, koja je onda bila središte crkvene obnove. Kad je g. 1048. izabran za papu sv. Leon IX., biskup Toula, uzeo je sa sobom Hildebranda, poveo ga u Rim te učinio jednim od svojih najbližih suradnika. I sada počinje njegova velika, upravo strastvena djelatnost za obnovu crkvenoga života. U njoj je bilo njegovo životno poslanje. Uz papu Leona IX. i njegove nasljednike vatreno se borio protiv tri zla, što su onda poput more pritiskala Crkvu. Bila je to laička investitura: od svjetovnih vladara postavljanje i uvođenje u službu crkvenih prelata – tim putem su i mnogi nevrijedni došli na važne i odgovorne položaje u Crkvi – nadalje simonija: prodavanje i kupovanje crkvenih časti – i napokon klerogamija ili nepoštivanje zakona svećeničkoga celibata.

Papa Viktor II. g. 1056. poslao je Hildebranda kao svoga legata u Francusku, gdje je taj na pokrajinskom saboru u Lyonu lišio službe šestoricu biskupa, koji su na biskupsku stolicu došli simonijom.

Nakon smrti Aleksandra II. (21. travnja 1073.), za njegova sprovoda u Lateranskoj bazilici, narod je uzviknuo: „Hildebranda za papu! Blaženi Petar izabrao je Hildebranda arhiđakona!“ Njegovo odbijanje bilo je uzaludno, te je kasnije toga dana doveden u crkvu sv. Petra u lancima, gdje je na kanonski način izabran za papu. Svećeničko ređenje primio je tek 22. svibnja 1073., a za biskupa je posvećen 30. lipnja. Način njegova izbora često je dovođen u pitanje, no tek mnogo godina nakon što se to dogodilo, pod utjecajem vjerskih i osobito političkih sukoba. Ipak, bitan propis o izboru pape nije poštovan, onaj koji se odnosi na traženje mišljenja cara Svetog Rimskog Carstva.

U dekretu o izboru Hildebranda za papu o njemu nepoznati autor  kaže da je :  „pobožan čovjek, obdaren ljudskim i božanskim znanjem, istaknuti ljubitelj jednakosti i pravde, čvrst u protivštinama i umjeren u probicima, čovjek, prema riječima apostolovim, dobra ponašanja, bez mane, skroman, trijezan, čist, gostoljubiv, koji dobro vlada svojim domom; čovjek koji je od djetinjstva velikodušno darovan ovoj Majci Crkvi i koji je zaslugama svoga života već bio uzdignut na arhiđakonsku čast. Stoga izabiremo našeg arhiđakona Hildebranda da bude papa i nasljednik apostolov, i da odsad i dovijeka nosi ime Grgur.”  (22. travnja 1073.)

Postavši papa, Grgur VII. je želio korjenito Crkvu osloboditi moralnih zala koja su je gušila. Smatrajući da je laička investitura temeljno zlo iz kojeg proizlaze ostala, stavio je sjekiru na korijen stabla da zlo uništi u samome začetku. Zato je već na korizmenoj sinodi 1074. godine uveo veoma stroge mjere protiv svih svjetovnih vladara koji se i ubuduće budu usudili biskupe i opate postavljati i uvoditi u njihovu službu. Međutim, njemački je car Henrik IV. i dalje radio posve suprotno onome što je Papa nalagao. Papa ga je opomenuo i zaprijetio mu izopćenjem iz Crkve.

Na to je Henrik samovoljno 24. siječnja 1076. na saboru u Wormsu Papi ovako odgovorio: “Hildebrand više nije papa već lažni monah… Ti, dakle, po sudu svih naših biskupa i našem osuđeni i prokleti, siđi dolje, napusti prisvojenu apostolsku Stolicu! Mi, Henrik, Božjom milošću kralj, govorimo ti sa svim našim biskupima: Siđi, siđi!”

Car Henrik IV. poslao je u Rim kao svoga poslanika Rolanda iz Parme i taj je ondje na korizmenoj sinodi pročitao carevo izazovno pismo. U dvorani sinode nastala je takva uzbuna i negodovanje da je samo posredovanje pape Grgura spasilo carskog poslanika da ondje na licu mjesta ne bude linčovan. Papa je tada Henrika IV. udario kaznom izopćenja iz Crkve. To je za Henrika urodilo neželjenim posljedicama, jer mu otkazaše poslušnost knezovi, a i puk, i on odluči kao pokornik poći u Italiju i ondje zamoliti Papu da s njega skine kaznu izopćenja. I tako je došlo do susreta u Canossi između Pape i Cara, susreta od kojeg se njemačko nacionalno biće nije nikada u potpunosti moglo osloboditi neke otpornosti prema “ultramontanizmu” i Rimu, i možda je već u Canossi bilo bačeno sjeme koje će u XVI. stoljeću dovesti do loma jednog dijela Njemačke s Rimom. Papa je u Canossi s Henrika skinuo kaznu izopćenja, ali to Henrika nije promijenilo. On je i dalje išao svojim putem, koji je doveo do drugog loma, izopćenja i rata.

Henrik je s vojskom došao pred Rim i g. 1084. napokon ga osvojio. Papa Grgur se sklonio u Anđeosku tvrđavu. Velik dio rimskoga klera i puka Papu je ostavio na cjedilu i priznao protupapu, koga je bio postavio Henrik. Papi su pritekli u pomoć Normani; oslobodivši ga, povedoše ga sa sobom u Salerno. Ondje Papa umrije 25. svibnja 1085. Prema predaji, posljednje Grgurove riječi bile su: „Amavi iustitiam et odiavi iniquitatem; propterea, morior in exilio“ – „Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; stoga umirem u progonstvu.“ Vjernici Salerna nikad nisu dopustili da tijelo sveca odnesu u Rim. Tamo i dan danas počiva u katedrali. Blaženim ga je proglasio papa Grgur XIII ,1584 godine a svetim papa Benedikt XII, 1728.

Protestanti sigurno ne simpatiziraju papinstvo, a još manje Grgura VII., pa ipak je jedan od najboljih poznavatelja srednjovjekovne povijesti, koji inače nije bio prijatelj papinstva, baš protestant Gregorovius u svom velikom djelu Rim u srednjem vijeku o Grguru VII. napisao ovo: “U povijesti papinstva uvijek će sjati dvije zvijezde i pokazivati duševnu veličinu papa: Leon I., pred kojim je uzmaknuo grozni razbojnik Atila, i Grgur VII., pred kojim je u pokorničkoj haljini klečao Henrik IV. Grgur je sjajna zvijezda srednjega vijeka. Pogled će na nju očaravati sva vremena, a povijest kršćanskoga svijeta, kad ne bi mogla pokazati na taj silni značaj sina zanatlije pod tijarom, izgubila bi najljepšu stranicu.”

Za nas Hrvate katolike može biti čast što je hrvatski kralj Zvonimir bio u dobrim vezama s tim velikim papom Grgurom VII. Njegov poslanik Gebizon, opat glasovitog rimskog benediktinskog samostana Sv. Aleksija i Bonifacija, u nedjelju 4. listopada 1075. okrunio je u Solinu, u crkvi Sv. Petra, Dmitra Zvonimira za hrvatskoga kralja.


 

 

Wordpress Themes - Photography WordPress Themes - Newspaper & Magazine WordPress Themes